Sikter

...sikterisimo zajedno...

03.06.2007.

Crta...

Kaze poslovica "tanka je crta izmedju ljubavi i mrznje", vjerujem da se isto odnosi na sve kontraste u zivotu.... tako je malo potrebno promijeniti da bi od djavola nastao andjeo, kao i obratno... tako je malo potrebno promijeniti da bi od rusvaja od zivota dobili skladan zivot, da bi od nereda dobili red... NARAVNO da vrijedi i obratno.

Uvijek je odluka nasa, uvijek smo mi ti kojima je data (ateisticki: koji imaju; tako da je svejedno iz kojeg se ugla gleda) slobodna volja, kojima je dat IZBOR da damo sve od sebe da bude "kako treba", da budemo u miru sa sobom. U krajnjem slucaju, rezultat ne mora uvijek ovisiti samo do nas. Uvijek ima "nepredvidjenih" faktora, ali u principu, generalno govoreci, uvijek je do nas. Ipak smo MI ti koji odlucujemo sta cemo i kako cemo i na stranu sve...

... tanka je linija, malo stvari trebamo kod sebe... nekad promijeniti, nekad samo malo preusmjeriti, malo reakcija srediti i skontati kako zelimo, sta zelimo i zivot postaje od sivog bijel ili crn ili saren... uvijek je odluka nasa i tako je tanka crta, koju sami povlacimo, a koja nas definise "djavolom" ili necim lijepim. Svi grijesimo, svi pravimo gluposti, ali nije poenta koliko je osoba puta pala, vec koliko se puta digla poslije toga.

Treba se pomiriti sa sobom, spoznati svoje greske i ukoliko ih vidimo i ukoliko smo ih svjesni, onda one ne upravljaju nama, vec mi njima i onda one ne definisu nas, nego mi njih i onda postajemo ljudi. Onda smo u miru sa sobom i onda imamo preduslove da budemo sretni. Poenta je da to moramo SAMI skontati i SAMI SA SOBOM se dogovoriti. Tu nam slabo ko moze pomoci.

Ma to malo ja... ovako sam sa sobom :-)

02.06.2007.

Povratak Monarhije

ili... "*ebem li te Gavrilo..."
(jedan mamutski post, koji znam da necete procitati)

UVOD


Berlinskim sporazumom iz 1878. godine, Turci prepustaju upravu nad Bosnom Austro-Ugarskoj monarhiji. Umjesto da nam dadnu samostalnost, kao sto su je drugima davali, zavale lijepo bosancerose i prodaju nas drugoj (tadasnjoj) velesili.

Neise... opirali se nasi stari, mnogo vise no sto su se ovi nadali, ali dzaba, ovi bili jaci. Eh tako... za kojih 40, ili bolje je mozda reci 36 godina vladavine, ostavise dosta tragova i dan danas ih vidjamo na svakom koraku, sta vise, nekima se i dicimo. Za to vrijeme popljackase prirodna bogatstva (kao sto inace kolonizatori rade), ali nam time i razvise industriju, popravise infrastrukturu, podarise "modernu" upravu... i od 1878. do 1918. su bosanci imali dosta benificija u toj monarhiji. Izmedju ostalih... imali su "radne dozvole", tj. mogli su raditi na svim tim podrucjima :-) I onda se nadje delegat imenom i prezimenom Gavrilo Princip i rokne Franza, ostatak je vise manje poznat svima... I svjetski rat (ok, Gavrilo im je samo dao POVOD, on nije bio UZROK, ali ovako mi nekako ljepse zvuci).

I evo... 89 godina nakon zavrsetka I. svj. rata, da bi Bosanac mogao raditi na istim tim podrucjima, mora pobijediti nemilosrdnu, brutalnu administraciju, imati papirologije da te Bog sacuva i sve to da bi dobio 2 papirica koji kazu da mozes raditi u tim drzavama, sta vise, da mozes preci njihove granice. Eh, od juce... mogu raditi na teritoriji sve tri drzave (BiH, H, A). Koliko peripetija, koliko muke...  koliko ipak pomoci i razumijevanja od covjeka koga sam prvi put sreo prije 9 mjeseci, kad smo se nasli na razgovoru za posao... da bih dobio ono sto sam "po defaultu" imao prije 129 godina... ooooooo *ebem li te Gavrilo!!!

GLAVNI DIO (zaplet?)

Ovo me se i prije domilo, ali sam definitivno sada odlucio napisati nesto o tome. Mislim... juce sam u jednom vecem austrijskom gradu samo gledao kad cu naci zasijan kukuruz u po grada! Ali nevjerovatna iskoristivost zemlje. Ako nije nesto izgradjeno (naseljeno mjesto, industrija, sportski objekti, infrastruktura...), onda je ili SUMA ili NJIVA. Nema fule. Ili je SUMA ili je skijaska staza. I onda se pitaju kako Austrijanci maznu 15, a Hrvati, pored onolikog Jadrana i onako lijepe obale, ne mogu ni 5 milijardi eura godisnje na turizam. CIM zavrsi naseljeno mjesto, pocinje neka njiva. Ili njivica, nije bitno. Ali je iskoristeno do maksimuma. I ubise se ljudi od posla. Pa se onda pitamo ODAKLE IM. Pa eto ODATLE im. Hebote... kad ti je preko 90% zemlje iskoristeno, naravno da ces imati odakle crpiti. Ja  davno slucajno jednom na kafi spomenuh da sam kontao neki poticaj drzave (kredit sa dobrim rokovima otplate) iskoristiti da iza kuce (ca. 500m²) napravim mali vocnjak jabuka, onako... fore radi, da bude neka dodatna zanimacija, odmah me prozvase "gdje si ti jabucar". Ha ja... nisam ja dzaba skole ucio, nije to za mene da ja radim... sta ce ti to ba, imas dovoljno, puno ti je to muke ni za sta. Hebote... kad bi zasadili samo BANANE na onome sto ne koristimo u BiH, ima li bismo para da ne bismo znali sta cemo od njih. A ne trebam pricati koliko bi banane uspjevale kod nas. Prosle sedmice sam bio u Istri i izgleda da su i Istrani to skontali. Sve je to lijepo i fino sto oni zive od turizma, ali sto ne bi jos nesto dodatno love uzeli? Tako sada imate u Istri na hektare i hektare frisko zasadjenih maslinjaka i vinograda. Sve novo zasadjeno, a i vala mnogo ljepse za vidjeti od obicnog kamenjara.

Ali, ne trebamo ici tako daleko. Hajmo do onog manje razvijenog dijela "austro-ugarske monarhije"... hajmo do Madjarske. Imaju najvisu planinu, Matra se zove, 1014 metara nadmorske visine, evo je meni u komsiluku, ova moja varosica pocinje TAMAN u njenom podnozju (da, ovdje zavrsava ravnica), bio sam u 2 hotela u podnozju dugo... citav mjesec dana, radnim danima onako... prazno, vikendom bukvalno ne mozete sobe naci. Vise para namlate u oktobru i novembru (onaj najsumorniji period), nego Vlasic za cijelu godinu. Sada ce neko reci "ok, oni imaju para"... e NEMAJU. U Madjarskoj je, po februarskim statistikama, prosjecna plata 105.000 HUF, iliti 420 eura, sad me ubijte ne znam da li bruto ili neto (iako mislim da je bruto). Ok, manja im je nezaposlenost, ali... do kada cemo uvijek traziti samo izgovore? Citava... ovo malo jada od planine je sredjena do bola. ne trebam reci da su nase planine 100 puta ljepse. Tourist oriented do maksimuma. Bio sam i na Balatonu. Prosao ga cijelog i... bruka jedna koliko se samo tamo love obrne. A iskreno, vise vrijedi ono nase 21km obale oko Neuma, nego citava ova velika Bara. DZABA, bara bara, nema one klime, nema onog zraka, mirisa, isto da ste u po Centralne Bosne napravili ogromno jezero. Ali zato uzimaju love lopatom, zarade skoro pa Hrvatska na cijelom Jadranu. Do koga je?

Pricam sa ovim radnim kolegom, zavrsili smo isti fakultet, zali mi se kako je on morao raditi dok je studirao i da bi platio sebi stan i hranu i sve ostalo sto nosi studiranje u drugom gradu, dok su nekim njegovim kolegama roditelji placali cak i stan, ali su oni radili samo za hranu i ostale potrebe. Ja ga gledam, stid me reci... ja radio dok sam studirao da bih imao za kafane :-) Ali ok... bar sam nesto radio, nisam trebao placati stan, ali prva moja sestra (kao i velika vecina ostalih) glumi gospodjicu pa... "pa ja studiram, ne mogu jos i raditi". Da ne pricam kako je mnogima "ispod ponosa" raditi neke poslove. No dobro... kod nas nema puno poslova, jel de. Ali zato ovdje, samo pozelite sta cete raditi i odmah vam stvore to radno mjesto. Ma ono... sta imate zelju raditi, to i radite (nadam se da osjetite cinizam).

ZAKLJUCAK

I pored skoro 40 godina okupacije i forsiranja sistema, zivljenja "pod tim ljudima", NISTA nismo naucili, nista nismo pozitivno pokupili, uzeli od njih. Isti ti ljudi, koji u Bosni sjede, leze, mutljaju, zapetljavaju... odu "tamo" i ubise se radeci, nepogovorno. Rade sta god treba da bi nesto imali. Isti ti ljudi u Bosni... se vracaju na staro. Do koga je? Ocigledno sistem uopce ne valja, ocigledno nema ni blizu kriticne mase za konkretne promjene, ukoliko neko i hoce nesto da promijeni, jednsotavno se izgubi u potrosi u masi "ostalih" koji samo pricaju kako zele promjenu. Sve se svodi na demagogiju i puno price. Suplje price.

Ooooooooooooo *ebem li te Gavrilo... prerano si pucao!!!

23.05.2007.

Prijateljstvo

Iskonsko pitanje, prijateljstvo izmedju musarca i zene. Postoji li uopce? I ako postoji, kakvo? U kom obliku? Koliko intenzivno?

Sve je u nijansama. Neko ce reci "da, ali ako je jedno bas ono "bezze"", neko drugi ce reci "da", neko treci "ne", cetvrti ce traziti nijanse i nastojati definirati. Istina, sto se vise dvoje druze, to ce se "veza" izmedju njih produbljivati, nalazit ce dodirne tacke i kad tad ce se pojaviti nesto "vise". Ostalo dosta ovisi o momentu, o situaciji u kojoj se oboje nalaze, licnim problemima... dosta toga. I pocet ce "biti nesto drugo", pojavit ce se ona "iskonska" privlacnost, ono sto nam je u genima, atavizmi zivotinja, nas nagon ce proraditi; kako muski, tako i zenski. Cinjenica, "priroda" radi svoje. Cak i ako se izbacimo iznad seksualnog, primjetit cemo da se i dva muskarca i dvije zene medjusobno vise "gotive" ukoliko su duze zajedno, ukoliko vise vremena provode zajedno. Cak i da nisu slicni, produbljava se veza izmedju njih i lakse se prihvataju razlike.

Manji problem u vezi, faza u kojoj se covjek nalazi, nedoumice, problemi... ce sigurno "pojacati" i "olaksati" prelazak iz  "prijateljstva" u nesto drugo, u privlacnost. Moguce je "normalno", neintenzivno prijateljstvo, postovanje druge osobe. U to ne sumnjam, imam to. Moguce je i intenzivno, ukoliko imamo dvije osobe koje jednostavno ne zele da koketiraju sa "granicom". Ili... "nepremostive razlike", sto fizicke, sto psihicke, koje ce prijateljstvo drzati "na umjerenoj distanci" i tako postat "cisto prijateljstvo", mozda, cak i vjerovatno malo dublje. Ostavite nasamo dvoje koji "normalno izgledaju" (let's be realistic), dajte im "priliku" i sigurno ce geni poceti raditi, instinkt muskarca da zavede, da se priblizi zeni i obratno. Ne mozemo bjezati od toga u nama, toga treba biti svjestan.

I onda dolazimo do "mentalnog sklopa". Kad vec osjetimo to, kako se postaviti. Kako to kanalisati, kako objasniti... Prepustiti se? Ili... izvagati sta nam je bitno u zivotu, sta ne, odnosno sta je bitnije, a sta manje bitno i jednostavno "ici protiv instinkta". Jer... sami sebi stvaramo te situacije, nista se "ne desava" slucajno, nista se ne desava "tek tako", sami se usmjeravamo i na kraju krajeva, izabrati da li da budemo insani, bica odgovorna za svoje postupke ili nesto drugo, pa se prepustiti samo nagonima koji su ugradjeni u nas rodjenjem. Sto vise intenziviramo "prijateljstvo", sto vise intenziviramo kontakt i provociramo to, to cemo se vise "zapetljavati" u nesto sto prelazi okvire prijateljstva.

Osobe se vezu za one sa kojima su bliski, sa onima s kojima imaju vise kontakta. Ko to bira osim nas? Da li povlacenjem granice idemo protiv sebe samih? Da li je to uopce i normalno? Na to pitanje mozemo samo sami sebi dati odgovor... zapitajmo se koliko smo svjesne osobe, koliko smo osobe koje su odgovorne za svoje postupke... koliko i kako gledamo zivot u perspektivi, sta zelimo od njega i kakvog ga zelimo. Jer u takve se situacije mozemo uvijek dovesti i one su sastavni dio zivota. Sta sada treba... uvijek "prihvatati igru"? Malo mi to "k'o muha vez glave". Izbjegavati bilo kakva zblizavanja? To mi je isto malo... da ne kazem "nezrelo". Ili postaviti prioritete i jednotavno biti LJUDI?

12.05.2007.

Nikad...

Stvarno mi nikad u zivotu nije bilo teze, a nikad mi nije bilo lakse pomoci i nikad mi nije bio blizi "spas". Samo da me jedna ruka uhvati i da ne pusti... a stvarno sam prosao svasta u zivotu, od vise susreta sa smrcu, do teskih trauma...

26.04.2007.

Pogled...

Postavljam sebi cesto pitanja o sebi... ko sam... sta sam... kakav sam...

Postavljam ih jos i drugih, ali ova najcesce i to ne samo za prezent, nego idem i u past i u futur... nekako mi dodje dobro kao usporedna analiza, kao... sta sam bio i sta zelim da budem, kakav sam bio, kakav sam sada i kakav bih trebao biti (opet... sta bih zelio biti)...

Kao i sve u zivotu, zelimo jedno, tezimo cilju i onda usput nailazimo na prepreke, koje donekle utjecu na nas "put", ali se drzimo cilja sto bolje mozemo i trudimo, bar bi po definiciji trebali da se trudimo, da odrzimo pravac i dodjemo do onoga sto zelimo od sebe...

Naravno, ne pricam o novcu, o materijalnom uspjehu u zivotu, pricam o sebi kao licnosti, kao onome nad cime bih trebao imati maximalnu kontrolu, za razliku od posla gdje ima drugih utjecajnih faktora. Mnome upravljam samo ja, odgovoran sam za svoja djela, svoje postupke, cak i svoje misli, ako se ne popravljam, onda se pitam... a kakav sam to ja kao osoba, kao covjek, kao... insan, misaono bice koje se usudjuje nazivati inteligentnim i samosvjesnim... 

Nije lako biti covjek, to nosi sa sobom odredjene obaveze. Zivotinja radi instinktom, nagonom. Njoj ne trebaju opravdanja, izgovori... Hocemo da smo ljudi, zar ne? Lako je sebi naci izgovore, poenta je da izgovori nekad ne vrijede. Da li ikad vrijede? Znam kakav sam nekad bio. Gledajuci iz ovog ugla, uzasan. Zasto? Pa nisam znao, nisam pojmio, nisam bio svjestan. Skontao sam, tim trenutkom sam izgubio pravo na svaki izgovor na "skontanu temu". Nekad na trenutak zalutam, skrenem sa toga "puta", ali znam da je to samo privremeno i kratkotrajno, covjek sam, osoba sam i to nije nista toliko lose. Privremena oscilacija, koja ce se uvijek vratiti na put na kojem treba da bude.

Bez obzira, daleko sam od "dobrog", daleko sam od "idealnog", ali  znam sta i kakav zelim biti; mnogo bolji od ovoga sto jesam. Sve do tada ce mi se na trenutke ciniti da sam sretan, ali to istinski i sustinski necu biti, necu biti jer dusa zna da nije zadovoljna onim sto jesam. Bit cu balon koji je mozda lijep s polja, koji se cak i samom sebi divi u ogledalu gledajuci svoj izgled, ali duboko u sebi zna da je supalj i ma koliko se trudio, ne moze zaobici tu istinu i pretvarati se da je ne vidi, ne zna. Ja ne zelim biti cijeli zivot taj balon, ja ga zelim ispuniti do kraja i biti lijep kako iz vana tako i iznutra. Tek cu tada biti BAS sretan, BAS potpun, tek cu tada moci smireno uzivati u svojoj ljepoti. Poput mora, ogromne vodene mase, naizgled tako mirne i stalozene, a tako pune energije, zivota, u konstantnom pokretu, skladnom i umirujucem, bez obzira na svoju moc i snagu, sa svim svojim olujama i mirnim vodama...


i nesto me ne ide nikako pisanje u zadnje vrijeme, nikako da "potrefim" kako treba... samo blijeda sjena onoga sto i kako osjecam...
05.03.2007.

Nisam ja, majke mi tvoje...

Pa fakat, sta ste ocekivali? Sutao sam dosta, gutao, nisam davao da izadje na svjetlo dana, ali sam sve cijelo vrijeme vrtio u nekom zabacenom dijelu mozga... haman da samo nisam to pokazivao kao ostali, koji su "lajali" na sav glas, kukali, plakali, "pa kako ovo". Moj stav se nije promijenio, ostao je isti, nista novo nisam naucio iz toga. Klasicni de ja vu... pa sta ste ocekivali? Sjetih se svoga rahmetli dede, dok je bolestan '92. lezao onako bolestan (direktna posljedica rata) kod svoje kcerke u stanu na Dobrinji dok je bila aktivna prica o "vojnoj intervenciji", pa... ma ko zna, ima jedan potocic na Dobrinji, mislim da se zove "Dobrinjka" (kao rijeka, haman). Koliko je "velika" ne mogu ljeti ni oni papirni camci ploviti po njoj. I u po' diskusije o "vojnoj intervenciji", stari mudri dedo rece onako iz postelje, kaze... "dajte mi te zavjese malo razgrnite". Svi se u cudu pogledase... "zasto?". Pa kaze... "da bolje vidim Sestu flotu dok bude uplovljavala". Znao stari insan da su to bajke i zamajavanja, a Bog dao da je stvarno proputovao pola dunjaluka i prosao svasta u zivotu (ne samo teskog, vec bas svega) pa znao dosta dobro "kako stvari funkcionisu".

U stvari, bila mi je bujica u glavi, ali je haman neki kamencic prijecio prolaz, a bujica rasla i rasla i... jedno me pitanje veceras malo "izbacilo iz takta" dok sam spominjao da bih ja prikazivao cesto "The Warriors" dokumentarac od BBC-ja, ko je gledao zna o cemu se radi. Pa je pitanje bilo "do kada? do kada cemo se "trvati" i gristi, kad cemo poceti mirno?" (nemam citata, ali je to bio smisao) i kamencic se sklonio, dovoljno da bujica probije branu.

Do kada? Dok krvnik ne zaplace nad zrtvom i dok se iskreno ne pokaje nad svojim djelima, NEMA i ne moze biti oprosta. Zao mi je, ali je tako. Svakoga ko oprosti bez toga ja licno smatram budalom. Dok ne povije glavu, pokloni se onima koji su patili ne kaze iz dubine srca "nemam opravdanja" nece i ne moze biti napretka sto se toga tice. I gospodinu Komsicu skidam kapu i duboko ga postujem zbog "ja znam sta je ovdje bilo i ja znam kako cu i sta cu uciti svoju djecu!". "Mir mir mir niko nije kriv" nek ostane igra za djecu, za odrasle nije! Dokle god postoji zrtva, postoji i krivac, a ne moze NIKO biti kriv. Mora biti NEKO. A sta je lose u prikazivanju ISTINE? Da vas nesto pitam... STA STE OCEKIVALI? STA VI UOPCE HOCETE??? OSUDU? Osudu CEGA??? Osudu KOGA??? Koga, kad niste ni SAMI u stanju osuditi!!!

Ko nije bio U ratu, ne zna sta je rat. Ko ga nije prosao, nema pojma, nema blage predstave kako je biti u njemu i hvala Bogu pa nije, ali ko nije bio u ratu nema pravo da govori o ratu i iskreno, treba da zahvaljuje Bogu svaki dan zato sto NE ZNA sta je rat i sto ne zna kolika je to degradacija svega ljudskog, svega civilizovanog, svega NORMALNOG, sto ne zna kolika je to destrukcija psihe normalnog insana, koliko mijenjanje prioriteta... koliko ponizavanje COVJEKA. Nisam roditelj, ali ne smijem ni pomisliti kako je bilo roditeljima tada. Mi ipak zivimo samo za sebe, ali oni zive i za nas. I treba REDOVNO prikazivati, napominjati se, jer MI* ocito prelako zaboravljamo, cak i oni koji su to prezivjeli. Treba se napominjati da nas** ne bi OPET isto snaslo. Nas ili nasu djecu. Sve dok "krvnik" ne pogne glavu pred zrtvom i iskreno ne prizna svoju gresku i dok se za nju ne pokaje. Iz dubine duse. Eh, ONDA cemo prestati "gristi i trvati se". TEK onda mozemo RAZMISLJATI o oprostu. Pa ko oprosti mozda i njemu bude nekad nesto drugo oprosteno... ali TEK TADA! Da VAS opet nesto pitam... STA STE OCEKIVALI? STA VI UOPCE HOCETE??? OSUDU? Osudu CEGA??? Osudu KOGA??? Koga, kad niste ni SAMI u stanju osuditi!!!

I nije nas drugovi i drugarice "Evropa izdala", nije nas "izdao svijet", izdali smo sami sebe. I haman hocemo opet to da uradimo. Sami smo sebi krivi, ne radi "presude", ne radi "lose postavljene tuzbe i slabog dokaznog materijala"; ne, vec zbog toga sto dovoljno "ne ujedamo", sto olako prelazimo preko svega. Zbog toga sto nismo, poput gospodina Komsica, uceni da je ovako i slicano bilo I PRIJE. NAMA. Bosancima i Hercegovcima. Nevjerovatno je koliko mozemo zamjeriti ljudima koji nas uvijede na podnevnoj kafi vikendom u carsiji, da im cijeli zivot ne mozemo to "halaliti", a koliko olako zaboravljamo i prelazimo preko svakodnevnog ponizavanja u ratu, preko tolikih smrti i toliko nepravde nad nama nacinjene. I od koga god cujem recenicu "zlocine su cinili svi" taj je za mene mrtav. ZNAM ja dobro ko je cinio zlocine i KAKO ih je cinio. MOJI nisu. Ja sam musliman, vjerujem u Boga i samo se Njega bojim, Njemu cu polagati racune na Danu, na Danu kada NECE biti suplje price, kada NECE biti izgovora i igranja rijecima, manipulisanja cinjanicama, kada ce lijevo biti lijevo, a desno desno i ti sto su cinili zlocine nisu MOJI, ti koji su silovali, palili, ubijali neduzne, pljackali, koji su kasnije pronevjeravali pare, kockali njima, koji su lagali i davali lazna obecanja, oni NISU MOJI i ja se njih odricem i nek se i oni mene odreknu. Za koristenje Njegovog imena pri tome ce Njemu odgovarati, a Komsic je mozda i "veci musliman" od njih. Ja ih mrzim i prezirem mozda vise od svojih krvnika koji su me 4 godine gadjali svim i svacim, koji su izvrsili agresiju na MOJU zemlju, koji su ubijali njene gradjane, pljackali njena dobra, rusili je... njih prezirem jos vise. Oni prvi su bar bili iskreni i otvoreni u svojim namjerama, pa ih ako nista radi toga moram postovati.

Ja ne mogu sjediti za istim stolom i praviti se da sam "ok", pricati o bilo cemu drugom osim o poslu, sa osobama koje su podrzavale krvnike, cak ni sa osobama koje ih nece nazvati pravim imenom. Ne mogu, sto kazu... da mi ne izadje na usta, izaslo bi mi na guzicu, ali bi im REKAO ono sto mislim o tome. "Pa nije on/a nista mogao/la protiv toga"... drugovi i drugarice, Djordje Balasevic je PJEVAO protiv toga i tako im "jebao matere", oni koji su placali ulaznice na njegove koncerte su to isto radili... njih POSTUJEM I DRAGI SU MI, ja "svojima" (vec sam rekao da nisu "moji", ali nazovimo ih sada tako zbog lakseg definisanja pojmova) "jebem matere" na svakom koraku i krv im popih zbog toga, ne dam im da me predstavljaju kao NJIHOVOG i ne dam se pod njihovo okrilje. I STA STE OCEKIVALI? STA VI UOPCE HOCETE??? OSUDU? Osudu CEGA??? Osudu KOGA??? Koga kad niste ni SAMI u stanju osuditi!!!

Ko hoce da bude ovca, BUJRUM. Ja NECU da budem. Hvala Bogu pa mi dade mozak, pa mi dade pamet, ali ne da bi glava bila teza nego da ga koristim i da razmisljam. Da znam sta je ispravno a sta NE. Da li grijesim? Kao i svi... sigurno. Ali bar PRIZNAJEM svoju gresku kad je uvidim i kajem se za nju. Ne mogu oprostiti nekome ko se ne pokaje radi svoje, onome ko se pokaje... halal bilo, nikad mu/joj necu ni spomenuti da ju je napravio/la... kao da se nikad nije ni desila, zaboravit cu je. Ali... TEK tada!

U zivotu nema "poginjanja glava", za one koji to rade nema "pravde". Jednostavnije VAM*** je ici "laksim putem", putem "nisu svi to radili"? Zao mi je samo sto cete skontati, bojim se da ne bude OPET prekasno za vas, da "laksi" put nije bas UVIJEK laksi, cesto bude i GORI i TEZI i KOMPLIKOVANIJI, kao i u svemu drugom u zivotu. Poginjete glave iako ste i zato sto ste zrtve? Bujrum, pognite je OPET, pa ce vam je OPET odsjeci, ja svoje ne dam vise... ako i padne, past ce dok bude uspravna i ponosna i... SVOJA, MOJA!!! Pa bar cu znati radi cega je pala. "Nisu svi" su manjina, na zalost, izuzeci. Ja se borim protiv "pravila", "izuzetke" cuvam, postujem, volim i ne dam ni na njih.




*MI... gradjani BiH, zrtve, ne odnosi se na naciju ili vjersku pripadnost

**NAS... gradjane BiH, zrtve, ne odnosi se na naciju ili vjersku pripadnost

*** VAM... zagovornici "mir, mir, mir,  niko nije kriv, hajmo sve tek tako zaboraviti pa ponovo iz pocetka" teorije

12.10.2006.

Zazmiri...

... zazmiri, zatvori oci i samo se prepusti mislima... pusti sve okolnosti, okolnosti su PRIVREMENE, pusti sve predrasude, one pripadaju ljudima koji te ne cijene i one se mijenjaju, savijaju kao vlat trave na vjetru...

... i reci mi sta TI zelis?

Za ono sto zelis u zivotu se moras izboriti. Nekad sama, nekad uz pomoc nekoga. Sada imas pomoc. I reci mi... MENI reci, sta TI ZELIS?

Jos jednom... pusti sve okolnosti, okolnosti su PRIVREMENE... nji cemo promijeniti lakse ili teze, nekad brze, nekad sporije, ali ukoliko ZELIS promijenit cemo ih.

Pusti sve... i RECI MI ono iz dubine duse... STA TI ZELIS? STA BI TI HTJELA?

27.08.2006.

Roditelji...

... uz malu digresiju odmah na pocetku da se radi o "normalnim" porodicama i odnosima... valjda :-)

Iskreno, imam tu srecu da nisam nikad bio pod prevelikim pritiskom s te strane... vise manje, no imao sam slobodu i da biram skolu, kasnije i fakultet, ono sto sam htio da ucim/treniram sam i imao, uz samo podrsku... nekad i "preveliku", koja se kasnije lagano znala prenijeti na "tjeranje", ali ok.... nisu (hmmm bar do sada) nikad bili razocarani mnome... valjda... :-) no uz sve to i dan danas znam dozivljavati cesto "tretiranje isto djeteta od 12 godina".

I onda dolazim do odredjenog paradoxa, sada ne bih da zvucim prepotentno, ali... s jedne strane vec godinama radim na razlicitim poslovima sa razlicitim ljudima, koji mi daju puno svoje povjerenje (necu biti lazno skroman pa cu reci da ga redovno opravdavam), daju mi da vodim cijele projekte, prije 2 godine i cijelu jednu izuzetno uspjesnu proizvodnu firmu sa 100% izvoznim plasmanom... i onda dodjem kuci i cesto dobijem tretman djeteta... adoloscenta... kojem kao da treba govoriti "kad ce kakiti, a kad piskiti"... nikad necu zaboraviti scenu od prije 2 godine, kada dolazim kuci oko ponoci i mati mi prigovara "vidi koja su doba, sutra je radni dan" ili pak kad mi je usla u sobu u 2 sata i prijekornim glasom rece: "kad ces spavati, sutra ustajes rano... lazi spavaj..."

Kasnije u razgovoru sa prijateljima vidim da... roditelji koriste IDENTICNE (nevjerovatno) izraze, rijeci... i skontam da imam iste probleme kao i mnogi oko mene, da vodim iste ili slicne bitke kao i ostali...

Valjda roditelji hoce od svoje djece, uglavnom u najboljoj namjeri... daleko od toga, no u svemu tome se zaista cesto "prekontaju" i u svemu tome ne gledaju na svoju djecu kao na OSOBE od krvi i mesa, sa svim onim sto te osobe osjecaju, razmisljaju, vide... nego se ponasaju previse subjektivno, nekad previse zastitnicki, pa ih gledaju vise kao robote, kao masine, nastojeci projicirati neke svoje zelje, misljenja na njih (na svoju djecu)... zaboravljajuci da I MI, njihova djeca, imamo svoje mozgove, svoje ZELJE na kraju krajeva, koje se ne mozda podudaraju uvijek sa njihovima... uzimaju u obzir svoje iskustvo (zivotno), ali iskustvo koje je ipak cesto svojstveno individui... NJIMA; i ne zaboraviti jos nesto... VREMENU u kom se desavalo...

Zivimo u razlicitim "svjetovima" i to treba prihvatiti... sve moze biti bajno i fino i lijepo i... medju nama, no kad se njihov svijet i nas svijet previse priblize na tom nekom nivou, dolazi do izuzetnog varnicenja.

Ipak vremenom "djeca" postaju "LJUDI", odrasle, odgovorne osobe, koje zive svoj zivot, bas kao sto su ga i nasi roditelji zivjeli drugacije od svojih roditelja, a ovi od svojih i uz svu tu njihovu dobru volju i vjerovatno lijepe zelje, moraju popustiti, moraju PUSTITI svoju djecu da zive svoje zivote. Bit cu malo okrutan, no zivotni je fakat da "biologija cini svoje" i da... roditelji odlaze, a mi se sve vise udaljujemo od njih, "zapetljani" u svoje zelje, svoje probleme, svoja iskustva, svoje vrijeme... koji odredjuju i oblikuju NAS. I to udaljavanje od roditelja nije nista RUZNO, nije nista LOSE, kako se mozda njima ponekad cini, neznaci da ih manje postujemo time, naprosto... to je u krajnjoj liniji i CILJ roditelja, da "stvori" od nas "velike", da nas ucini osobama koje ce razmisljati SVOJIM mozgom i pripremiti nas da zivimo SVOJ zivot, na SVOJ nacin, NEOVISNO od njih.

Samo je vjerovatno cinjenica da smo u njihovim glavama... i da cemo uvijek u njihovim glavama ipak biti samo mala, nezasticena, slaba... njihova djeca. Neki su toga svjesni vise, neki manje... pa stoga vjerovatno neki i "pustaju" svoju djecu lakse, neki ne... ali to ne mijenja cinjenicu da moramo zivjeti SVOJ zivot, neovisno od njih...

22.07.2006.

Borba...

... velika. Mozda i najveca u zivotu. Jak protivnik, a ja vezanih ruku, vezane i iza ledja. Skakucem okolo, izbjegavam udarce. No vezanih sam ruku, ne mogu ga odalamiti nikako, ono muski, jako... a jaci sam definitivno, kad god mi se na trenutak, kao nedavno, odvezu ruke, on nema sanse...

Odvezi mi ruke... radi sebe...

15.07.2006.

Znakovi na putu ili... mlijeko JE bijelo...

Povod posta je istinita prica, bazirana na stvarnom dogadjaju. Preludij: djevojka je zakasnila na prevozno sredstvo, kojim je trebala doci do momka.

Ok... i?

Pa u principu ne bi trebalo biti toga "i", shit happens, losa procjena, neocekivani dogadjaj... milion razloga, no... ispostavilo se da je ona to vidjela kao "znak" (ciji li, od koga). Kakav? Pa ne znam bas tacno, ali sa velikom sigurnoscu kao "znak" da se ne bi trebali vidjati.

No ok, hajmo redom, pokusati sistematski izbaciti proizvod ovog malo mozga sto imam u glavi... krenut cemo od dva dijametralno suprotna stanovista, ugla gledanja. "Nevjernicki" i "vjernicki" (da me neko ne shvati pogresno, redefinirat cu: pogled iz ugla ateista i iz ugla teista)...

Ateisticki pogled: Mislim da bi tu najbolje pasao sarkazam jedne naprosto fenomenalne izjave "ne valja biti sujevjeran, jer to donosi nesrecu". I otprilike bih tu mogao komotno zavrsiti pricu o tom pogledu, no neka jos malo... mislim... ako vec ne vjerujes u nevidjeno, u duhovno, budi dosljedan sebi i NEMOJ vjerovati u to. Budi materijalan kako tome i dolikuje i kaput, zavrsen razgovor (ovo "materijalan" nema veze u ovoj prici sa moralom, humanoscu i ostalim stvarima koje ima izuzetno veliki broj ateista ugradjenih duboko u sebi, kao stvari u koje vjeruju). Ako vjerujes samo u materijalne stvari oko tebe, OK, postujem i budi dosljedan sebi. Nema duhovnog, nema nista izvan materijalnog, samim tim nema ni "znakova". Zakljucak: NEMA ZNAKA.

Teisticki pogled: Pokusat cu biti generalan, tj. ne vezati se ni za jednu konkretnu religiju, vec cisto malo filozofirati u tom svjetlu. Ok... PRETPOSTAVIMO da to JESTE neki "znak". Za pocetak. Pretpostavimo to. Super, sada se otvara novo pitanje... KAKAV znak? Pretpostavljam da taj "znak" nema od koga doci nego od Boga, no posto je to pocetna pretpostavka... ODAKLE onda osobi pravo da uzima Bozji "posao" i da se petlja u Njegove stvari? KAKAV ZNAK? Odakle onda osobi PRAVO da TUMAČI znakove. OK... recimo da to i JESTE ZNAK, ali KAKAV? Sta nam taj znak "govori"? Mozda... MOZDA kazem, jer NE ZNAM, NIJE MOJE da se petljam u ono gdje mi nije mjesto... MOZDA je spasonosan znak, MOZDA... je spasio te dvije osobe od saobracajne nesrece koja bi usljedila da su se nasli. MOZDA... bi bas ulazak te djevojke u prevozno sredstvo, kojim je trebala doci do momka, izazvalo neku reakciju neke X osobe, koja bi svojom reakcijom izazvala novu reakciju Y osobe i domino efektom (butterfly effect iz "Teorije haosa") izazvala Bog zna sta. Mozda... sasvim MOZDA bi ih opljackali neki balavci sa "skakavcima" ili pistoljem dok su se setali parkom, MOZDA... bi izgubili sve dokumente i novce sto su imali sa sobom, MOZDA... bi momku crkao auto dok bi se vozali i napravilo mu ogromnu stetu na njemu, MOZDA bi se posvadjali zbog neke gluposti da su se vidjeli tu noc, MOZDA... ma mozda nista od toga, mozda je obicno iskusenje. A mozda nije ni to. Ko zna? Zna On i nije TEISTOVO da se petlja u to. Da tumaci. Petlja se u Boziji "posao", sto bi se po nekom logickom zakljucku moglo definisati i kao negiranje samog Boga, jer se time stavlja u Njegovu poziciju time (sve ovo pisem sa stanovista teiste i vjerovanja koje ta osoba ima), a to ga onda cini vise ateistom nego teistom i onda se vracamo na ateisticki pogled... NEMA ZNAKA. No, ako i IMA ZNAKA, onda definitivno ne znamo KAKAV JE. Hajmo malo dosljednosti, te tako divne osobine.

U svemu tome, kako nije vidjela ZNAK u tome sto su se nasli na tako predivan nacin, sto imaju jedno drugo na tako predivan nacin, sto su bogati emocijama sto ih gaje jedno prema drugome na tako predivan nacin, u tome sto imaju tako lijepe zajednicke snove, zelje, nadanja... Ljudima je ILI DAT ili GA IMAJU (opet ovisno o dva prethodno spomenuta gledista) RAZUM da razmisljaju o stvarima oko sebe na jedan logican nacin, bas radi toga i IMAMO razum da bismo mogli razluciti ili se bar boriti da razlucimo istinu od neistine (po teistickom vjerovanju Bog voli razumne ljude, po ateistickom samo po sebi se podrazumijeva da razumni ljudi mnogo vise vrijede od nerazumnih, jer bi po svoj logici stvari trebali biti uspjesniji)... oko nas je sve tako jednostavno, ZASTO traziti iglu koje nema u plastu sijena... Mlijeko JE BIJELO, to sigurno nije neka ogromna zavjera da bi se sakrila njegova svijetlo ljubicasta boja...

Da zakljucim... NE DAO BOG da sam se u zivotu povodio ovakvim "znakovima", pa kad bih zakasnio na ispit "skontao" da fakultet nije za mene (na jedan predmet sam cak 3 puta kasnio na ispit i nisam bio u mogunosti radi toga ga TADA polagati, bas se zalomilo... ma fakat kao da me neko tjerao od toga)... nikad ga ne bih zavrsio. Pa da sam svaki put kad prespavam ujutro vazan radni dan skontao da... ma nije ni taj posao za mene, ili hajmo manje stvari... kad mi je isteklo ljekarsko, a ja dosao na polaganje vozackog... ha mozda je i to bio znak da nije za mene voznja autom... ma nasao bih ja jos milion primjera, ali ako ovi nisu dovoljni... nece biti ni taj milion biti dovoljan...


Stariji postovi

<< 06/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Sikterisite me na mail


Brojac posjeta
17451

Powered by Blogger.ba